Tijekom vikenda posjetili smo Bazar bez granica koji se održava u Ljubljani u samom centru grada. Naravno, privuklo nas je mnoštvo pletenih i kukičanih radova koji su tamo bili izloženi. Heklane mandale, pahuljice, korpice, pleteni šalovi, kape, lutke… Sve izrađeno s neizmjernom pažnjom i preciznošću. Oko stolova žene raznih godišta i nacionalnosti  koje pletu, heklaju, razgovaraju…

Nakon što smo čuli cijelu priču vezanu za projekt našem oduševljenju nije bilo kraja.

Jedna od sudionica Bazara bez granica opisala nam je kako je nastala ova predivna inicijativa, tko ju provodi i koji im je cilj.

Riječi sudionice

„Na jesen-zimu 2015. u Sloveniju je počeo stizati veliki broj izbjeglica iz različitih dijelova svijeta. Među njima bio je i nemali broj žena sa svojim porodicama. One su u svim aktivnostima, organiziranim za izbjeglice, ostajale isključene. Morale su brinuti o djeci, bile su trudne, aktivnosti i prostori nisu bili korisni, zanimljivi za žene. Tako se u proljeće 2016. formirala grupa žena koja je odlučila ogranizirati aktivnosti posebno za žene i djecu iz prihvatilišta za tražitelje azila sa idejom osnaživanja žena. Željele smo, da postanu žene izbjeglice ravnopravni član društva, pronađu prijateljice, zajednicu, nauče jezik i nove vještine. No također smatrale smo, da možemo mnogo naučiti od njih, da nisu žrtve ili potlačene, nego snažne i hrabre pojedinice koje znaju šta hoće. Sastale smo se za velikim stolom u Socialnom centru Rog (aktivistički prostor u centru grada Ljubljane, u prostorima bivše tvornice bicikla Rog) i počele razgovarati, kuhati, piti crni čaj, popravljati bicikle i voziti ih, zajedno smo išle i na more i jedna drugoj u posjetu.

Jesen

Kad je došla jesen, počele smo heklati: košare, torbice, omotače za boce i čaše, tepihe, šalove i narukvice. Pored nas igrala se dječica, a mi smo pile čaj i razgovarale. Razgovarale smo o institucionalnom rasizmu migracijske politike, lošim životnim uslovima u prihvatilištima za tražiteljice azila, deportacijama, sporim postupcima, nedostupnosti javnog prijevoza, siromaštvu i poteškoćama u traženju stanova i posla. Uz to i jele smo (puno!) i jedna drugu učile riječi na našim različitim jezicima. Zezale smo se i pričale o emancipaciji žena, pušenju cigareta, muzici, majčinstvu, snazi i hrabrosti. Dok smo pričale i družile se, puno smo stvari isheklale.Odlučile smo napraviti Bazar bez granica. Događaj otvorenih vrata za sve pridošlice, koje su mogle kupiti ručni rad tražiteljica azila i poduprijeti njihov napor za novi život u zajednici.”

Više članaka pročitajte na našoj stranici o novostima.